Volim u Vranju ono što drugi ne vole !
Da li vam, se nekad desilo da vas iznerviraju ljudi koji stalno, ali stalno nešto zanovetaju? Ako je leto i toplo, kad će zima i malo hladnije? Ako volite Partizan, oni vole Zvezdu i obrnuto. Vi volite jedan kafić, oni, naravno, drugi. Često čujem kako, eto, ima “nas starih Vranjanaca”, koji, opet eto, ne mogu da dišu subotom? Te, velika je gužva, te pijačni dan, te “evo ovih koji dolaze u grad samo subotom”. Umesto da kažu: Da, hajdemo da popijemo kafu gde god ti odgovara, bitno je da popričamo, odavno se nismo videli. Nema veze za koga navijaš, drugari smo, bre od detinjstva. Toplo je? Pa naravno, jel teba da pravimo Deda Mraza u julu? Dobro, subota je, pijačni dan, ali ti ljudi moraju od nečeg da žive…
Ja volim subotu. Kao retko koji grad u Srbiji, Vranje oživi tog dana… Ljudi se poput mrava mimoilaze na ulici, jedni trguju dok drugi razgledaju, stari poznanici razmene po koju reč, sve je nekako drugačije… Ne treba vam kalendar da znate da je u Vranju, baš tog dana, subota. A kafići? Jesu li puniji tog dana nego prethodnih? Jel ima više osmeha u njima? I znate ako ne vidite “nju” ili “njega”, jednostavno znate da ćete tu istu osobu ugledati baš u subotu u omiljenom kafiću… I ko se još nervozan vratio iz grada, u subotu… I dečje predstave u Pozorištu, i one za odrasle naveče, i neizbežni zvuk cepanja drva u komšiluku, i spremanje zimnice, i deca na ulicama, i pranje automobila, i nove patike ili džemper, i odlazak kod rodjaka, i sport u Sportskoj hali, i kladionica, i svadbe u Hotelu i na Pržaru… Ma bre, šta je tu loše?! Volim subotu i tačka.
Miloš Savić
Divan tekst jednog mladog i pametnog Vranjanca! Naterao me da porazmislim o stvarima, malim, ali životnim, zbog kojih volim ovaj grad. Hvala 🙂
Svi mi volimo subotu, samo ne neki prave da ne! 😉
Subota u Vranju je najlepsa u maloj Adventistickoj crkvici, tamo u ulicici kod Evrope!!
Svaki dan je lep kad se ne radi. 🙂
Sve je ovo lepo sroceno i divno izgleda samo, gledano sa mog prozora, izgleda mnogo drugacije.
Mene subotom u ranu zoru obicno budi svadja tezgara koji se svake subote iznova raspravljaju oko toga ko ce gde da postavi svoju lakomontaznu prodavnicu svega i svacega. Mada me svadja ne budi, jer sam ustala pola sata ranije da preparkiram auto koji ce mi u suprotnom biti zarobljen u dvoristu do kasno popodne, a onda bih morala pesaka da vodim sina na trening u skolu koja je u drugom delu grada. Moje dvoriste subotom izgleda kao mala deponija plasticnih kesa, casa, etiketa, sto priznajem, ako dune vetar, ume da bude jako zabavno deci koja su prinudjena da subotom ostanu u kuci dok se prljavi tornado ne umiri.
Ja, i pored toga, volim subotu u Vranju, ali u gradskom parku koji u ovo doba godine izgleda prelepo, ali ne volim sto se do njega probijam kroz bujicu ljudi koji odakle god dosli, nemaju kulturu bacanja etiketa, papirnih i plasticnih kesa u kante za smece, kojih u mojoj ulici ima na svakom cosku. Sve mi to deluje suvise prljavo i tuzno, prosto, gadi mi se!
Eto…
Kad samo pomislim da je za dva dana subota…Uh…Bice da je ipak ne volem 😉
Tekst je veoma zanimljiv i naterao me je da razmislim na taj nacin o suboti u Vranju. Volim Vranje pre svega ma koji dan bio, a subota je stvarno najlepsi dan, jer je tada Vranje nekako posebno zivo… „volim subotu i tacka…“ 🙂
Dobra je subota… ali je nedelja u Vranju bolja…